dok ga držim blizu sebe, smirujem, imenujem osjećaj i govorim. po mom mišljenju, osjećaj koji dijete osjeća - strah - je stvaran, zato ga nikada ne preispitujem. razgovaramo više o tome što je izazvalo strah. je li to pojas - zmija, koja leži ispod kreveta? je li to stvarno? je li to zmija? možemo li pogledati? jedan korak i oprezno? pa samo da se uvjerimo je li zaista...
parodau, kad i meni ponekad bude strašno.
pagušujem, umirujem ga da sam s njim i da se nema čega bojati.
ovisno o okolnostima - ako je strah opravdan, npr. ako se približava nepoznati pas, uzmem ga u naručje, a ako se, npr. boji tame, uzmemo svjetiljku, razgovaramo, igramo se sjena i slično.
-
objašnjavam kad nema ko bijoti, nama ništa neće dogoditi.
bandau zaštititi i kada se osjeća sigurnim, tada pokušavamo razgovarati
zovem telefonom ili uvjeravam da se nije dogodilo ništa strašno.
bandau padrasinti
pasakojo, da je normalno bojati se.
pokušajmo ga ohrabriti.
raminu, drasinu
ako se boji zaspati bez svjetla - upalim svjetlo. pokušavam objasniti da strahovi prolaze.
aiškinu, kad bijoti nemaš čega.
držimo, podižemo na ruke.
trudim se pokazati da sam tu i da ću zaštititi bez obzira što se dogodi.
kažem ti, da nema koga biti, uključujem svjetlo, pokazuje da nema nikoga, da je kod kuće sigurno i zaključana vrata.
ovisno o tome tko ste, najčešći strah povezan je s nerazumijevanjem svijeta, pa ako je potrebno, brani se, a ako je potrebno, pričaj (kako, tko, zašto :)).
raminu. bunu salia.
trudimo se eliminirati čimbenike koji uzrokuju strah
paimu na ruku
doesn't feel
nuraminu i objašnjavam da ništa nije strašno.
trudimo se objasniti treba li se bojati ili ne.
objašnjavam situaciju, razgovaramo o strahu i zašto se javlja.