dok dok se držim blizu sebe, smirujem, imenujem osećaj i govorim. po mom mišljenju, osećaj koji dete oseća - strah - je stvaran, zato ga nikada ne preispitujem. razgovaramo više o tome šta je izazvalo strah. da li je to pojas - zmija, koja leži ispod kreveta? da li je to stvarno? da li je to zmija? možemo li pogledati? jednom nogom i pažljivo? pa samo da se uverimo da li je zaista...
parodam, kad i meni bude strašno.
utešavam ga, smirujem, da sam s njim i da nema čega da se boji.
u zavisnosti od okolnosti - ako je strah opravdan, na primer, kada se približava nepoznati pas, uzmem ga u naručje, a ako se, na primer, boji tame, uzmemo lampu, razgovaramo, igramo se senkama i slično.
-
paaiskinu kad nema ko bijoti, nama ništa neće desiti.
bandau zaštititi i kada se oseća sigurno, onda pokušavam da razgovaram